Istina

Dio serije članaka o
Epistemologiji
Koncepti Istina Opravdanje Vjerovanje Znanje
Razlike A priori i a posteriori Analitički i sintetički iskazi
Škole Empirizam Epistemologija vrlina Naturalizam Pragmatizam Racionalizam Relativizam Skepticizam
Teme i pogledi Dogmatizam Falibilizam Fundamentalizam Infalibilizam Infinitizam Iskustvo Izvjesnost Jedinstvo znanja i djelovanja Koherentizam Kontekstualizam Perspektivizam Indukcija Racionalnost Razum Solipsizam
Posebna područja istraživanja Evolucijska epistemologija Formalna epistemologija Historijska epistemologija Metaepistemologija Primijenjena epistemologija Socijalna epistemologija
Epistemolozi Aristotel Sekst Empirik Edmund Gettier Wang Yangming René Descartes David Hume Immanuel Kant W. V. O. Quine više...
Povezana polja Epistemička logika Filozofija nauke Filozofija percepcije Filozofija uma Vjerovatnoća
p r u

Istina je jedan od osnovnih pojmova u filozofiji, posebno u teoriji spoznaje.

Istina se često veže s pojmovima: misao, stvarnost, osobina, pojam, bit, znanje, veza, inteligencija...

Neki misle da se do istine, pravog razumjevanja znanja može doći samo prosvjetljenjem, a ne pojmovima (grupama osobina predmeta).

Pojmovima određena istina je jednakost grupa osobina.

Jednakost: zamišljeno je istinito ako je jednako stvarnom. Drugim riječima, ono što mislimo o promatranom predmetu jednako je predmetu onakvom kakav jeste nezavisno o promatraču (ako nešto takvo postoji). Grupa osobina (pojmova, slika) u našem razumu jednaka je grupi stvarnih osobina. Imamo vidljivost, tj. predmet je onakav kakav jeste.

Pitanjem koja je odgovarajuća osnova za odlučivanje o tome kako se riječi, simboli, ideje i vjerovanja mogu ispravno smatrati istinitim, bilo od strane pojedinačne osobe ili cijelog društva, bavi se pet najzastupljenijih suštinskih teorija istine navedenih u nastavku. Svaka od njih predstavlja perspektive koje dijele naučnici.^[1][2][3]

Istina je svojstvo da se bude u skladu sa činjenicom ili stvarnošću.^[4] U svakidašnjem jeziku, istina se obično pripisuje stvarima koje imaju za cilj da predstavljaju stvarnost ili joj na drugi način odgovaraju, kao što su uvjerenja, propozicije i deklarativne rečenice.^[2]

Obično se smatra da je istina suprotnost laži. O konceptu istine se raspravlja i debatovalo u različitim kontekstima, uključujući filozofiju, umjetnost, teologiju i nauku. Većina ljudskih aktivnosti zavisi od koncepta, pri čemu se njegova priroda kao koncepta pretpostavlja, prije nego da je predmet rasprave; to uključuje većinu nauka, pravo, novinarstvo i svakidašnjica. Neki filozofi koncept istine smatraju osnovnim i ne može se objasniti nikakvim pojmovima koji su lakše razumljivi od samog koncepta istine.^[5] Na istinu se najčešće gleda kao na korespondenciju jezika ili misli sa svijetom neovisnim o uma. To se zove teorija korespondencije istine.

Među naučnicima, filozofima i teolozima i dalje se raspravlja o raznim teorijama i pogledima na istinu.^[2][6] Postoji mnogo različitih pitanja o prirodi istine koja su još uvijek predmet savremenih rasprava, kao što su: pitanje definisanja istine. Ako je uopće moguće dati informativnu definiciju istine. Identifikovane stvari su nosioci istine i stoga mogu biti istinite ili lažne. Ako su istina i neistina dvovalentne, ili ako postoje druge vrijednosti istine. Identifikovanje kriterija istine koji nam omogućavaju da je identifikujemo i da je razlikujemo od laži. Uloga koju istina ima u konstituisanju znanja. I ako je istina uvijek apsolutna, ili ako može biti relativna u odnosu na nečiju perspektivu.

Pitanjem koja je odgovarajuća osnova za odlučivanje o tome kako se riječi, simboli, ideje i vjerovanja mogu ispravno smatrati istinitim, bilo od strane pojedinačne osobe ili cijelog društva, bavi se pet najzastupljenijih suštinskih teorija istine koje su navedene u nastavku. Svaka od njih predstavlja perspektive koje dijele naučnici.^[1][3][7]

Razmatraju se i druge teorije osim najzastupljenijih suštinskih teorija. Prema istraživanju profesionalnih filozofa i drugih o njihovim filozofskim stavovima, koje je sprovedeno u novembru 2009. godine (uzeto na 3226 ispitanika, uključujući 1803 člana filozofskog fakulteta i/ili doktora nauka i 829 diplomiranih studenata filozofije) 45% ispitanika prihvata ili se naginje teorijama korespondencije, 21% prihvata ili naginje deflatornim teorijama, a 14% epistemičkim teorijama.^[8]

Teorije korespondencije naglašavaju da istinita uvjerenja i istinite izjave odgovaraju stvarnom stanju stvari.^[9] Ova vrsta teorije naglašava odnos između misli ili izjava s jedne strane i stvari ili predmeta s druge strane. To je tradicionalni model koji vodi svoje porijeklo od starogrčkih filozofa kao što su Sokrat, Platon i Aristotel.^[10] Ova klasa teorija smatra da je istinitost ili neistinitost reprezentacije u principu određena u potpunosti time kako se ona odnosi na "stvari" prema tome da li tačno opisuje te "stvari". Klasičan primjer teorije korespondencije je izjava filozofa i teologa iz trinaestog vijeka Tome Akvinskog : "Veritas est adaequatio rei et intellectus" ("Istina je usklađenost stvari i intelekta"), koju je Akvinski pripisao neoplatoničaru Isaku iz devetog vijeka.^[11][12][13] Akvinski je također ponovio teoriju kao: "Za sud se kaže da je istinit kada je u skladu sa vanjskom stvarnošću".^[14]

Za teorije koherentnosti općenito, istina zahtijeva pravilno uklapanje elemenata unutar cijelog sistema. Međutim, vrlo često se smatra da koherentnost implicira nešto više od jednostavne logičke konzistentnosti; često postoji zahtjev da propozicije u koherentnom sistemu daju međusobnu podršku jedne drugima. Tako, na primjer, kompletnost i sveobuhvatnost osnovnog skupa koncepata je kritičan faktor u ocjenjivanju valjanosti i korisnosti koherentnog sistema.^[15] Prožimajuće načelo teorija koherentnosti jeste ideja da je istina prvenstveno svojstvo čitavih sistema propozicija i da se može pripisati pojedinačnim propozicijama samo prema njihovoj koherentnosti sa cjelinom. Među nizom perspektiva koje se obično smatraju teorijom koherentnosti, teoretičari se razlikuju po pitanju da li koherentnost uključuje mnoge moguće prave sisteme mišljenja ili samo jedan apsolutni sistem.

Tri najuticajnija oblika pragmatične teorije istine uveli su na prijelazu iz 20. vijeka Charles Sanders Peirce, William James i John Dewey. Iako postoje velike razlike u gledištima među ovim i drugim zagovornicima pragmatičke teorije, zajedničko im je da se istina provjerava i potvrđuje rezultatima provođenja nečijih koncepata u praksi.^[16]

Društveni konstruktivizam smatra da je istina konstruisana društvenim procesima, da je historijski i kulturno specifična, i da je djelimično oblikovana kroz borbu za moć unutar zajednice. Konstruktivizam gleda na svo naše znanje kao na "konstruisano", jer ono ne odražava nikakve vanjske "transcendentne" stvarnosti (kao što bi čista teorija korespondencije mogla smatrati). Umjesto toga, percepcije istine se posmatraju da su zavisne od konvencije, ljudske percepcije i društvenog iskustva. Konstruktivisti vjeruju da su reprezentacije fizičke i biološke stvarnosti, uključujući rasu, seksualnost i rod, društveni konstrukti.

Teorija konsenzusa smatra da je istina ono oko čega je dogovoreno, ili u nekim verzijama, može doći do dogovora, od strane neke određene grupe. Takva grupa može uključivati sva ljudska bića ili njihov podskup koji ima više od jedne osobe.

Među sadašnjim zagovornicima teorije konsenzusa kao korisnog tumačenja koncepta "istine" jeste filozof Jürgen Habermas.^[17] Habermas smatra da je istina ono oko čega bi se dogovorili u idealnoj govornoj situaciji.^[18] Među trenutnim jakim kritičarima teorije konsenzusa je filozof Nicholas Rescher.^[19]

Savremeni razvoj u oblasti filozofije rezultirao je pojavom nove teze: da pojam istina ne označava stvarno svojstvo rečenica ili prijedloga. Ova teza je djelimično odgovor na uobičajenu upotrebu predikata istine (npr. da je neka određena stvar "...tačna") koja je bila posebno rasprostranjena u filozofskom diskursu o istini u prvoj polovini 20. vijeka. Sa ove tačke gledišta, tvrditi da je "'2 + 2 = 4' istina" logički je ekvivalentno tvrdnji da je "2 + 2 = 4", a fraza "je istina" je potpuno neopisiva u ovom i svakom drugom kontekstu. U običnom govoru, predikati istine se obično ne čuju i to bi se protumačilo kao neobična pojava da neko koristi predikat istine u svakodnevnom razgovoru kada tvrdi da je nešto istina.

P. F. Strawsonu se pripisuje performativna teorija istine koja smatra da je reći "'Snijeg je bijel je istina" znači izvesti govorni čin signaliziranja nečijeg slaganja s tvrdnjom da je snijeg bijel (slično kao klimanje glavom u znak slaganja). Ideja da su neke izjave više akcije nego komunikacijski iskazi nije tako čudna kao što se može činiti. Na primjer, kada vjenčani par kaže "Da" u odgovarajućem trenutku na vjenčanju, oni obavljaju čin da drugu osobu uzimaju za svog zakonitog bračnog druga. Oni sebe ne opisuju da uzimaju drugoga, već to zapravo čine (možda je najtemeljnija analiza takvih „ilokutivnih činova“ J. L. Austin-ova, „Kako raditi stvari riječima“^[20]).

Prema redundantnoj teoriji istine, tvrdnja da je izjava istinita potpuno je ekvivalentna tvrdnji same izjave. Na primjer, iznošenje tvrdnje da "Snijeg je bijel je istina" je ekvivalentno tvrdnji "Snijeg je bijel". Teoretičari redundantnosti iz ove premise zaključuju da je istina redundantni koncept; to jest, to je samo riječ koja se tradicionalno koristi u razgovoru ili pisanju, općenito za isticanje, ali ne i riječ koja se zapravo izjednačava sa bilo čim u stvarnosti. Ova teorija se obično pripisuje Franku P. Ramseyu, koji je smatrao da upotreba riječi kao što su činjenica i istina nije ništa drugo do zaobilazni način potvrđivanja tvrdnje i da je tretiranje ovih riječi kao odvojenih problema u izolaciji od prosuđivanja bilo samo „jezička zbrka".^[1][21][22]

Filozofski skepticizam je općenito svaki upitni stav ili sumnja prema jednom ili više stavki znanja ili vjerovanja koji svojim tvrdnjama i propozicijama pripisuju istinu.^[23][24] Primarni cilj filozofskog skepticizma je epistemologija, ali se može primijeniti na bilo koju domenu, kao što je natprirodno, moral (moralni skepticizam) i religija (skepticizam o postojanju Boga).^[25]

Nekoliko glavnih teorija istine smatra da postoji određeno svojstvo čije posjedovanje čini vjerovanje ili tvrdnju istinitom. Pluralističke teorije istine tvrde da može postojati više od jednog svojstva koje čini istinite tvrdnje: etičke propozicije mogu biti istinite na osnovu koherentnosti. Propozicije o fizičkom svijetu mogu biti istinite ako odgovaraju objektima i svojstvima o kojima se radi.

Logika se bavi obrascima u razumu koji mogu pomoći reći da li je neka tvrdnja istinita ili ne. Logičari koriste formalne jezike da izraze istine kojima se bave, i kao takvo postoji samo istina pod nekom interpretacijom ili istina unutar nekog logičkog sistema.

Postoje dva glavna pristupa istini u matematici. Oni su model teorije istine i teorija dokaza istine.^[26]

Historijski gledano, sa razvojem Bulove algebre u devetnaestom vijeku, matematički modeli logike su počeli da tretiraju "istinu", također predstavljenu kao "T" ili "1", kao proizvoljnu konstantu. "Lažnost" je također proizvoljna konstanta, koja se može predstaviti kao "F" ili "0". U propozicionoj logici, ovim simbolima se može manipulisati u skladu sa skupom aksioma i pravila zaključivanja, često datim u obliku tablica istinitosti.

Semantička teorija istine ima kao svoj opći slučaj za određeni jezik:

'P' je tačno ako i samo ako je P

gdje se 'P' odnosi na rečenicu (ime rečenice), dok je P sama rečenica.

Kripkeova teorija istine (nazvana po Saulu Kripkeu ) tvrdi da prirodni jezik zapravo može sadržavati svoj vlastiti predikat istine, a da ne izaziva kontradikciju.

Predikat istine "P je istinito" ima veliku praktičnu vrijednost u ljudskom jeziku, omogućavajući efikasno odobravanje ili opovrgavanje tvrdnji drugih, naglašavanje istinitosti ili neistinitosti izjave, ili omogućavanje različitih indirektnih (griceanskih) konverzacijskih implikacija.^[27] Pojedinci ili društva će ponekad kazniti "lažne" izjave kako bi odvratili od laži;^[28] najstariji sačuvani zakonski tekst, Ur-Nammuov zakonik, navodi kazne za lažne optužbe za čarobnjaštvo ili preljubu, kao i za činjenje krivokletstva na sudu. Čak i četverogodišnja djeca mogu proći jednostavne testove "lažnih uvjerenja" i uspješno procijeniti da se vjerovanje drugog pojedinca na specifičan način razlikuje od stvarnosti;^[29] u odrasloj dobi postoje snažne implicitne intuicije o "istini" koje formiraju "narodnu teoriju" istine.

U ranoj islamskoj filozofiji, Ibn Sina je definisao istinu u svom djelu Kitab Al-Shifa Knjiga o liječenju, Knjiga I, Poglavlje 8, kao:

Šta odgovara u umu onome što je izvan njega..^[30]

Zamišljeno može biti malo ili jako različito od stvarnosti: film, svakodnevna mala nesvjesna samozavaravanja i nesvjesne laži, citati iz književnosti, zablude itd.

Materijalni interesi (svrhe, ciljevi, volja) jako utiču na mišljeno (lomače, politički progoni - proglasi ga drukčijim pa opljačkaj bez obzira na stvarno - dokaze).

• Dispozicija
• Laž
• Javno mišljenje