Marcel Proust
 | Trenutna verzija ovog članka napisana je neformalnim stilom i podsjeća na priču, a ne na enciklopedijski članak. |
Marcel Proust | |
|---|---|
 | |
| Rođenje | 10. juli 1871. Pariz, Francuska |
| Smrt | 18. novembar 1922 (51 godina) Pariz, Francuska |
Valentin Louis Georges Eugène Marcel Proust poznatiji kao Marcel Proust, (Pariz, 10. juli 1871 - Pariz, 18. novembar 1922)[1] bio je francuski romanopisac, kritičar i esejista. Najpoznatiji je po svom romanu U potrazi za izgubljenim vremenom (francuski "A la recherche du temps perdu") ranije objavljen kao "Sjećanje na prošlost", objavljen u sedam dijelova između 1913. i 1927. Književni kritičari i pisci ga smatraju jednim od najutjecajnijih autora 20. vijeka.[2][3]
Biografija i književno stvaralaštvo
[uredi | uredi izvor]Rođen u bogatoj liječničkoj porodici, nježan i osjetljiv, od djetinjstva je obolio od astme,[4] što je obilježilo čitav njegov život. Kao izobražen i profinjen mladić kretao se u mondenim građanskim, umjetničkih i aristokratskim krugovima, pisao i prevodio, posebno djela engleskog estetičara Johna Ruskina, koji je presudno utjecao na njegovo kasnije stvaralaštvo. Iz tog perioda potiču članci iz mladosti skupljeni pod naslovom Užici i dani 1896. i autobiografski roman Jean Santeuil, posthumno, 1952. Svoje glavno životno djelo pisao je desetak godna, u utrci s bolešću i smrću. U gotovo potpunoj osami i odustajanju od svih drugih djelatnosti nastalo je jedno od najosebujnijih i najvrjednijih djela svjetske književnosti, veliki ciklus romana pod zajedničkim naslovom U traganju za izgubljenim vremenom,[5] 1913—27; njegovi dijelovi su: Put k Swannu, U sjeni procvalih djevojaka, Vojvotkinja de Guermantes, Sodoma i Gomora, Zatočenica, Bjegunica, i Pronađeno vrijeme. Ciklus od oko 3.200 stranica (u zavisnosti od izdanja) obuhvata period druge polovine 19. i početka 20. vijeka te Prvi svjetski rat, kao i teme koje su potresale francusko društvo tog doba (npr., Dreyfusova afera). Radnja se zbiva u ladanjskoj porodičnoj kući u gradiću Combrayu (u stvarnosti Illiers), u Parizu, u pokrajini, na normandijskoj obali, u Veneciji. Roman ima oblik esejiziranih memoara: to je zapravo fikcionalizirana i minucioznim analizama povezana kvaziautobiografija u kojoj su svi elementi uzeti iz stvarnosti, ali su stilizirani u smislu Proustove filozofije i estetike, u simbolističkom i impresionističkom duhu vremena. To veliko sintetsko djelo moguće je čitati na više načina: npr. kao balzacovsku studiju društvenih odnosa u doba propadanja aristokratije i uspona bogate građanske klase, smještenu većim dijelom u doba Dreyfusove afere. Poput Honoré de Balzaca, Proust teži sveobuhvatnosti i sintezi, predočava cijeli niz likova iz najrazličitijih društvenih sredina i njihove sudbine. Međutim djelo je, znakovito za ono doba, mješavina romana i eseja: autor prati svoje pripovijedanje psihološkim komentarima, kulturnohistorijskim reminiscencijama, estetskim digresijama i sentencioznim opservacijama. Cjelovitost prividno haotičnog i heterogenog teksta proističe iz kompozicije izgrađene na mreži isprepletenih leitmotiva kao u Wagnerovim operama, te mita o Vremenu kao dominantnoj nevidljivoj sili u čijem polju se oblikuju i rastaču bića i odnosi.
Proustove velike teme su korozija bića u protjecanju vremena, ljubomora i ljubav (heteroseksualna i homoseksualna), tjelesnost i determinacije psihe tijelom, nestalnost međuljudskih odnosa i nespoznatljivost stvarnosti, problematičnost identiteta i sebstva, snobizam i politička kultura i diplomatija uoči Prvog svjetskog rata. Smatra se da je Vrijeme glavni junak tog romana, ali ono Proustu nije zanimljivo kao filozofska apstrakcija (npr. kao u Sv. Augustina) nego kao medij i uzrok svih metamorfoza; ono dovodi do mijena identiteta, ljudske komunikacije, te i do gubitka samog smisla života. Pod utjecajem francuskog filozofa Henri Bergsona pisac nalazi izlaz iz naizgledne jalovosti i prolaznosti života u otkriću činjenica da podsvijest skladišti sve impresije, pa je naizgled izgubljeno vrijeme pohranjeno i dostupno u nesvjesnom segmentu bića. Ono nije zauvijek mrtvo, nego se može prizvati na nivo svijesti i izraza nehotičnim, osjetilnim sjećanjem tijela, koje pamti ne samo zbivanja nego i minule porive i emocije. Dvostruki aspekt pripovijedanja sastoji se iz emocija neiskusnog glavnog lika i inteligencije zrelog pripovjedača koji se neprimjetno smjenjuju iza prvog lica sjetnog i često grubo humornog solilokvija i sarkastičnih komentara. Razlika među njima nije samo u iskustvu nego i u činjenici da je pripovjedač svjestan svog poslanja i smisla života koji otkriva u pisanju: njegov životni neuspjeh ne dovodi nikada u pitanje vrijednost života. Poruka pjesnika i modernog egzistencijalnog metafizičara Prousta afirmira život, iako ne poukom: život ne postoji zato da bi jednog dana bio slikom ili knjigom; on je sam po sebi najveća umjetnost, svojevrsno remek-djelo. Kao i u većem dijelu romana, prisutna je dvostruka optika: svijest pripovjedača, nikad fiksna, evoluira u vremenu kao entitet; istovremeno, autor često eksplicitno poriče bilo kakav kontinuitet sebesvijesti i identiteta osim ukorijenjenosti u tijelu (što je navelo mnoge da proglase duhovnu piščevu srodnost s orijentalnom, hindu-budističkom metafizikom koja negira zapadnu tradiciju jedinstva ličnosti); jasna poruka djela je da je svrha Traganja zapravo pripovjedačevo duhovno spasenje i u neku ruku uozbiljavanje esteticizma Waltera Patera i simbolizma kraja 19. vijeka; a, s druge strane Proustvo djelo uspostavlja čaroliju života nezavisno od piščeve apologije umjetničke vokacije, njegovoj privatnoj opsesiji koja za savremenog čitaoca djeluje anahrono i marginalno, dok je njegova usredotočenost na analizu izazvala i dosta komentara kritičara koji se mogu svesti na dvije tačke: Proust "ubija život" hiperanaliziranjem, a spiritualna dimenzija postojanja ostaje mu dobrim dijelom skrivenom zbog totalne uronjenosti u vremenom ograničena iskustva.
Nasljednik Montaignea, francuskih moralista, memoaristike vojvode de Saint Simona, Stendhala i Dostojevskog, Proust je ostvario jedno od najvećih djela u historiji književnosti, djelo koje se galerijom likova (preko 2.000, od toga više od 30 velikih), mudrošću, humorom i humanošću može svrstati u vrhunce pisane riječi uopće.
Reference
[uredi | uredi izvor]- ^ "Marcel Proust | Biography, Books, & Facts | Britannica". www.britannica.com (jezik: engleski). Pristupljeno 12. 6. 2023.
- ^ Harold Bloom, Genius, pp. 191–225.
- ^ "Marcel Proust". New York Times. Pristupljeno 13. 10. 2016.
- ^ "Marcel Proust – Modernism Lab". campuspress.yale.edu. Pristupljeno 12. 6. 2023.
- ^ "Marcel Proust Biography - life, parents, death, mother, old, information, born, year". www.notablebiographies.com. Pristupljeno 12. 6. 2023.
